|
Već dugo pišem ovaj tekst u svojoj glavi, prekrajam, dodajem, izbacujem, ali bit je uvijek ista...
Nedavno, u frizerskom salonu, uzeh da prelistam jedan od ženskih časopisa, onih koje inače ne kupujete, ali tu i tamo prelistate u čekaonicama.
Listam ja taj časopis, gledam šta se nosi ove sezone, koje su frizure in i šta definitivno trebam kupiti/učiniti/imati da bih bila u trendu, i nađem tekst o majkama. Na prvu sam bila prijatno iznenađena što je „ženski“ časopis čak dvije stranice odlučio posvetiti jednoj bitnoj temi koju redovno ovi časopisi isključuju, no nakon samo par rečenica u stomaku mi se javio onaj poznati osjećaj razočarenja.
Raskukala se junakinja o tome kako je teško biti dobra Majka, raskukala se o novopečenim mamama koje su postale tako stroge, netolerantne i tako „savršene“. Prepričava tako događaj iz parka, kao pravu horor priču, gdje su gore spomenute sektašice odbile pričati sa našom junakinjom koja je eto, samo malčice drugačija od njih.
O čemu se radi, pita se ona, pa se eto žali širokim narodnim masama o tome šta se desilo sa današnjim majkama. Pa i ona je mama! Doduše, dojila je samo dva mjeseca i kako nam se povjerila, osjetila je olakšanje kada je prestala i otkrila čari adaptiranog mlijeka. Pa šta, evo njena beba je sasvim dobro i super napreduje i šta ima veze ako ponekad za večeru napravi pire iz kesice i hrenovke, zar je po tome loša majka?
Više se i ne mogu sjetiti njenih jadikovki, jer je grč u mom trbuhu bio sve jači i bolniji. Moj trening je upropašten, a evo i mjesec dana poslije, imam gorak ukus u ustima.
Daleko od toga da se smatram savršenom majkom, ali trudim se biti što bolja i ispuniti obećanje svojoj malenoj koje sam dala onog trenutka kada su mi je prvi put stavili u naručje - da ću se truditi svim silama da joj pružim najviše što mogu, u svim segmentima.
Ja sam dojila dvije godine i pet mjeseci. Nisam osjetila olakšanje prestankom, već neku malenu tugu što je gotovo i ponos jer sam uspjela!
Zatrpana sam obavezama kao i svi, ali bez obzira na umor, stres, probleme, uvijek sam tu da joj napravim domaći obrok, za koji realno nije potrebno više od dvadeset minuta. U parku provodim vrijeme zbijena između mama koje učim i od kojih učim.
Moje Čudo ima sigurno pedesetak plišanih meda, zeka, cuka i ostalog životinjskog carstva sačinjenih od različitih materijala i mislim da su samo dvije edukativne. Imala bi sigurno i stotinu, ali sam, kao i druge mame iz mog okruženja, umjesto da nju i sebe sentimentalno vežem za poklone deda, nana, komšija, poznanika i prijatelja, polovinu dala u humanitarne svrhe onima kojima je potrebno. Tih pedeset spašenih, svakodnevno najmanje po pet puta prelazi put od dnevne do njene sobe.
Nisam zaspala od umora na tepihu nikada, ali jesam nakon 6 sati dojenja bez prestanka u toku jednog od mnogobrojnih skokova u razvoju. Naravno i meni je jednom u trenutku nepažnje pala sa kreveta, kao i milionima drugih mama, ali sam poslije stavljala hrpe jastuka oko nje da se opet ne ponovi.
Na svako njeno pitanje : “Zašto?“, smišljam gomile što kreativnijih i maštovitijih odgovora, jer polazim od sebe - teško bi me odgovor : “Zato!“ zadovoljio.
Svi naravno imamo pravo na vlastiti izbor po pitanju dojenja, ishrane djece, odgoja. No, šta je sa izborom tih malenih bića koji nas od prvog dana gledaju sa potpunim povjerenjem. Imaju li naša djeca pravo da dobiju ono što je nabolje za njih od samog početka života? Smijemo li doista birati lakši put u njihovo ime?
Ja nisam toliko hrabra! Moje Čudo i ja prošle smo trnovit put učeći zajedno kako treba dojiti, strpljivo prolazile kroz fazu grčeva,skokova u razvoju, prvih kašica koje, mada su napravljene sa ljubavlju, za njeno nepce su očito bile bljutave, i svih ostalih svakodnevnih promjena.
Kada nas naša junakinja vidi idući put u parku, dovoljno će biti da samo otvori svoje srce. Ne, mi nismo savršene mame, ali trudimo se, učimo, radimo na sebi, otkrivamo i spoznajemo, kako bi bile što bolje za ta mala savršena bića kojima smo dali obećanje.
Već dugo pišem ovaj tekst u svojoj glavi, prekrajam, dodajem, izbacujem, ali bit je uvijek ista...
Nedavno, u frizerskom salonu, uzeh da prelistam jedan od ženskih časopisa, onih koje inače ne kupujete, ali tu i tamo prelistate u čekaonicama.
Listam ja taj časopis, gledam šta se nosi ove sezone, koje su frizure in i šta definitivno trebam kupiti/učiniti/imati da bih bila u trendu, i nađem tekst o majkama. Na prvu sam bila prijatno iznenađena što je „ženski“ časopis čak dvije stranice odlučio posvetiti jednoj bitnoj temi koju redovno ovi časopisi isključuju, no nakon samo par rečenica u stomaku mi se javio onaj poznati osjećaj razočarenja.
|
"Mame i Grad"
Oko prve bebe smo se dobro namučili i potrajalo je tri godine do plusića na testu. Drugi plusić je nekako došao glatko, nije dugo potrajalo i osjećaj je skroz očigledan: trudna po drugi put.!
Drage GuGu mame i tate, razmislite... da li biste vijesti sa sljedećim naslovima pročitali vašoj djeci:
Evo nas krenuli smo u vrtić. Moj dječak ima 2,5 godine i prvi put kreće u vrtić. To je starija jaslička grupa koju pohađaju djeca uzrasta 2-3 godine. Ima ih puno, 32, ali sreća imaju veliku i najljepšu sobu u vrtiću “Dječji grad”. Tu su 3 učiteljice koje ih vole, paze i maze, mijenjaju se, ali uvijek su 2 u sobi.
